mm
Da bar oči vide bolje
pa da ne trebaš
naočale,
dalekozor,
teleskop ni ine
da vidiš da je milimetar
ono što nas razlikuje
jednu od druge
ni bolje ni gore
ni ljepše ni draže
ni plahije ni gordije
milimetar
između
mene i tebe
nas i njih
našeg i svačijeg
milimetar
koji je najteže
prijeći
PO DOBROM, STAROM OBIČAJU
Kako dišem
možda ni nisam tu.
Treba mi nekad da se odvedem do ruba
i zamislim skok
na glavu
na japanca
na bombu
salto
(to nisam nikad)
uglavnom
zamislim skok
i nikad svoju bol
nego onih koji ostaju.
Al se sjetim i kako
moje najteže
nije ni blizu
onog stvarno najtežeg
pa se odvedem
od ruba
i nastavim
po dobrom
starom
običaju
POZDRAV
Stao je vlak
i na zvižduk
nije krenuo
Potpuno neočekivan prkos
nevažan naizgled
ali prašina se digla
Svi su poskočili kao da je to vlak koji
spašava ranjene, liječi bolesne,
vraća mrtve
Vlak je stajao
pomaka nije bilo
U jednoj točki se sabio
sav put kojeg je ikad prešao
i tu jednu točku je otpuhao vjetar
nastao komešanjem cipela
uzbuđenih radnika na pruzi
Vlak bez imena, broja,
bez priče, bez pjesme,
vlak bez putnika i skitnica,
paketa i tereta
Jedan je vlak odlučio stati
i mimo voznog reda
pozdraviti
skretničara iz druge smjene
PISALA JE
Knjiga se ispisala
mnogo nesigurnijom rukom
od ove
samo za njenu sigurnost
nisam pitala
Glazba se začula iz drugog stana
i nije bilo nikog da je ocijeni
Ruka je zadrhtala
od silne odgovornosti
jer je dio tijela čija glava misli
da bolje da šutiš ako ne želiš
biti osuđen od većine
makar nikad ne rekao
ništa protiv ničeg
Glazba se pojačala
i nitko nije zamolio
„Stišajte tu strahotu“
Ruka je, umjesto da se sama odsječe,
napisala par redaka,
nebitnog ničega,
najbitnijeg u svom svemiru,
i pisala je žustro
u ritmu glazbe
ŽIVOT PONEKAD POBJEGNE IZ POEZIJE
Život ponekad pobjegne iz poezije
Sunovrati se čak
u predjele nedostupne
oku nepoznate
glavi nedohvatne
srcu teške
i boravi tamo
dokle god je potrebno
da njegov povratak slomi
bar par srca
i najmanje još toliko
čaša
...
I nećete mi zalijepiti etiketu majke
umorne i pospane
jer vi nikad niste imali izbora
Vašem sudu ne odgovaram
Nisam mu dužna
niti sam protiv vas zgriješila
Jedino kome sam odgovorna
je krv na mojim gaćicama
Krv koju, ma koliko se trudila,
nikad neću moći isprati
GORKI
Prvo zamiriše kruh
onda prođu pijanci
za njima ti
Dan je dug
koliko ga dugim učiniš
i tebe se pita je li vrijeme svitanja
smije li se
Prvo zamiriše kruh
onda prođu pijanci
pa ti
Ni ne gledaš gdje gaziš
noge same vode
krug jedan, krug drugi,
ista slika već tisućama godina
Prvo zamiriše kruh
onda prođu pijanci
i opet ti
Znaš puteve brašna
i šećera i soli
gorkog i slatkog
al puštaš noge da te vode
u mrklom mraku
ionako nitko ne pita
gdje ideš
NEGDJE TREBA ŽIVJETI
Uzlupalo se srce
pri pomisli samoj
ali nije stiglo dalje
od prsiju
…negdje treba živjeti
Pohitale su ruke
u prazni prostor ispred sebe
ali su se sudarile
tamo oko laktova
Otišle su noge
za brzim rukama
pa se saplele
trčeći van ritma
Vidjelo je oko puta,
vidjelo i previše,
ali svoj ljepoti unatoč
još je nasred lica
Negdje ipak treba živjeti
LJUDI SU LJUDI, MJESTA SU MJESTA
„Stavi prst u more i
oplovio si svijet“
Sve je na dohvat ruke
al bilo bi lijepo vidjeti
Madagaskar, Šri Lanku,
Popocatepetl i Petru,
poslati razglednicu
jednog kraja svijeta drugom
A što ne znam o svijetu,
ne zna ni svijet o meni,
jer što ima da se zna?
Ljudi su ljudi,
mjesta su mjesta
Ako u njima ne živiš
privlačnija su, ljepša
I sve se čini milije
u izmaglici daljine
Ponekad se samo pitam
što se još ima naučiti o svijetu
a što nas već nisu
slagali u knjigama?
DOBAR DAN
Dobar dan, izvolite!
Ništa, hvala.
Ali nešto sigurno trebate.
Ne, samo sam se našla ovdje.
Kako ćete dalje praznih ruku?
Ne brinite vi za mene.
Vi sigurno nešto želite!
Želim biti potpuno u miru stojeći pred vama praznih ruku ne znajući kuda idem
SI/MI
Ne možeš skočiti u more bez da se smočiš
Nema zarona bez jakog pritiska u plućima
Nema tog sunca koje te neće opeći
ma kakav dogovor s njim unaprijed potpisao
I ništa te neće pripremiti na bol
Nema te lekcije u školi na koju se možeš vratiti
Ali nećeš prestati disati iz straha
da netko ne zatraži tvoj zrak natrag
Taj zrak je od svakog čovjeka
i zvijeri na ovom vrućem kamenu
Kako smo sretni da ga možemo
udisati punim plućima, zapravo
Usudi se spustiti bodljikavu žicu
i ranjiv prošetati pored mene
Tek kad skineš oklop
doći ćeš si (mi) najbliže
POTREBA ZA SIGURNIM I LIJEPIM MJESTIMA
Popodne u regiji vrata,
sumrak u predjelu trbuha,
plan je dočekati jutro na vrhu tvog
nosa
Potreba za sigurnim i lijepim mjestima
me odvela na put
naravno nespremnu
tek rođenu, nesigurnu
Neispavana sam doteturala
do klisure tvoje ključne kosti
i s pomoću teške užadi
uzverala ti se pod kapak
/tu sam digla šator/
Dok si spavao
pokupila sam ti vodu s usana
a ti si, čim si se probudio,
grubo protrljao oči
BOMBE SU PADALE
Nikad neću ne pisati o tebi
jer još nije svanuo dan
koji nije naslikao
tvoje lice
Vidim te u svemu
Vidim te stalno
Vidim te svuda
Vidim kroz tebe
Ove oči su nastale
pokretima tvojih prstiju
po užarenom staklu –
vidjela sam te
Bombe su padale
i nitko nije rekao
sklonimo se
Samo smo hipnotizirani
brojali bljeskove
i stradale
DRVO
Dala sam se u potragu
za onim koji bi mogao
donositi vodu
Ima li snažne ruke, gledala sam
Poznaje li puteve šume?
Zna li koliko je sveto
to što od njega tražim?
Da je barem drvo
da se oslonim o njega kad mi treba hlada
da se popenjem na njega da vidim naširoko
da uzmaknem kad trusi koru
i samo gledam iz daljine
kako mirno i staloženo
raste
MOST
Kad, čim se probudim, počnem pisati stihove,
znam o čemu je riječ
Riječ je o svemu, ona je sve
a opet, nije dostatna
za opisati ono što gori unutra
ono što mrzne u mraku
Riječ je drugotna, izvinite Gospodine
i ako je ičija – moja je
Uzimam je natrag i
pretvaram u psovku
Sočnu da klizne preko usta
snažnu da prelomi granu
sruši most po kojem hodam
Most između onog što (po)kažem
i onog što jesam
NETKO MORA OPJEVATI
Napišimo pjesmu
spasimo svijet
spasimo jedan drugog
barem
Tihe korake u noći
netko mora opjevati
i sudare u mraku
i strasti nedogorene
Nisu filmske samo
ljubavi koje traju
ne čita se budućnost
samo iz jednog dlana
I zapitaš li se
čemu sve to
daj stavi to u
stih
da i drugi znaju
da se ista pitanja
prevrću u tuđim krevetima
pod istim nebom
koje gori
JA SAM STRAH
Ja sam djevojka koja kaže
doviđenja
prije dobar dan
Ja sam žena
koja se uvijek pita
kad se točno postaje ženom
Ja sam putnik
koji zazire od ceste
i neba
Ja sam zadnje zrno riže na tanjuru
koje se samo namješta
pod vilicu
Ja sam dijete
koje se ne sjeća kako je to
biti dijete
Ja sam samotnjak
koji čuva svoju utvrdu
i svoj kut tamnice
Ja sam strah
ustrašen od pomisli
da se može živjeti
bez straha
...
Ubrala je sve jabuke sa stabla
i primijetila da nije gladna
Barem ne jabuka
Prošetala je do potoka, do crkve,
štale i trgovine
ali nije znala što bi tamo sa sobom
Malo se verala na stablo
gledala dolje s grana
i neko vrijeme vjerovala da je majmunče
Okupila je sve članove obitelji
da je nauče kako jesti, šivati, plesati,
no najdraže joj je bilo lajanje!
Kad je završila školu
sama je sebe uhvatila za šapu
i čestitala si
kratkim, ali bolnim jaukom
NIŠTA OVDJE NIJE SVETO
Ništa ovdje nije sveto
pa zašto bi pobogu sveta bila
moja bedra
prodavaču toplih ljetnih osmjeha
trgovcu zagrljaja skrojenih po mjeri
silovatelju učmale rutine
beraču najfinijeg cvijeća
zagovorniku popodnevnog ležernog grijeha
izumitelju nove boje nelagode na obrazima
propovjedniku istine iskrivljene na rubovima
zadavatelju nježnih ubodnih rana
preprodavaču opravdanja već iskorištenih
slikaru teza nedokazanih
Nisu ni meni sveta
Da jesu, već bi se netko
pred njima
pomolio
VUK
Kako jesti polagano
kad si gladan kao vuk?
Ugristi s mjerom
osjetiti zalogaj na jeziku
otopiti ga u ustima
prije nego sklizne
Do želuca je strelovit put
kako ga usporiti
stisnuti stjenke jednjaka
ublažiti udarac
Potreban je novi
set vještina
set noževa
set očiju
koje neće gutati
prije nego primirišu
Kako istrenirati vuka
da pusti jariće
da sami odaberu
koji će prvi?
DOK SE NE PREPOZNAŠ
Može, uzmi moju ruku
da bi bolje osjetio svoju
Nemaš dovoljno prstiju
za koje te mogu primiti
Pristajem, gledaj me
da bi ugledao sebe
Sjest ću prekoputa
dok se ne prepoznaš
Puštaš moju ruku
da bi ošamario sebe
Grubo je, prestani,
zašto to radiš
Tramvaji su kasnili,
ali ti si uranio
reći da ipak
ne možeš.
IGRAČKE DJEČACIMA
Igračke dječacima
pružimo
za ljepše provedeno
popodne
U slučaju nedostatka
igračaka
dajte im
sebe
Oni će se poigrati
ustima vas imati
ali neće moći reći
što zaista od vas žele
Zato kada plaču
dječaci
igračke im
pružite
Ali sa sigurne
udaljenosti
kao tigru u kavez
zeca
(Najgore od svega -
na djecu se ni ne možeš ljutiti)
Trebalo je znati
da su dječacima
sve što prime u ruke
igračke.
NE VJERUJ NIKAD VJETRU
Dođe mi da te vidim.
Dođe mi kao nalet vlaka,
pregazi me i nema me
Dođe mi da te vidim kratko,
da znam da sve što se zbilo
i dalje živi negdje na tvom licu,
u jednoj točki na tvom obrazu
da prepoznam otisak
našeg smijeha
Dođe mi da te vidim
kako brojiš korake
od zadnjeg puta kad si
prešao moj prag
Dođe mi da te vidim
kakav si čovjek ostao,
jesam li ti oduzela išta,
što je procvalo?
Dođe mi da te vidim
golog i bosog
u snijegu, u šumi
i šapnem „Probudi se“
Dođe mi da ti mahnem s broda
i provedem život čekajući
da mi mahneš natrag
Dođe mi da ti pošaljem pismo po vjetru,
napisala bih samo
„ne vjeruj nikad vjetru“
Dođe mi da ti dođem,
ali tog trena mi se slome
obje noge i sljedećih par mjeseci
provedem u gipsu
Dođe mi da sve izbrišem
i krenem nanovo, ali
bojim se da bih opet
prolila tintu
Dođe mi da nikad ne stanem s ovim,
ali vrijeme je ručka i
trebalo bi nešto skuhati.
KADA DOĐU PO PLESAČE
Kada dođu po plesače
tek tad ćeš se zabrinuti
Jer voliš kad noga ide visoko
a ruka široko
pa se misli zapletu u
igri udova
Jer lijepo je kad se igraju,
rade to s toliko šarma
s toliko nježnosti
da nismo ni primijetili
da su prije njih
došli i po muzičare
POVRATAK
Često sanjam brodove
stepenice, katove
prostrane prostorije
neimenovane dvorane
Ne bježim u njima
samo odlazim
Na obali me dočekuju
starije žene
sijede
toplih očiju
pletu mi kose
šire ruke
grle
ljube
Njima se nitko do sada nije vratio
HLADNE SU RUKE
Nađimo se već jednom
Predugo već živimo na suprotnim obalama
Predugo već dišemo uz staklo i
ostavljamo mrtve iza sebe
Za nama se širi smrad
neostvarenih želja
a nokti i kosa ostaju kao
spomenici u sjećanje
da smo tuda prošli
Sretnimo se već jednom
Predugo već živimo s drugima
Jedući jela koja ne želimo
grabeći vodu s mutnog izvora
Hladne su ruke koje primaju
ono što im ne treba
Najteže je sresti se
sve ostalo već dođe samo
MI KAD ŠTIPAMO
Izbroji žireve, izbroji jabuke
kako su te učili u školi
a ono čemu ne znaš broj
zaboravi, ne spominji
Još gore ako ne možeš dati ime
tome što te drži
pa nećemo valjda pogađati
u kojoj ruci držiš škare
Radije s njima potrči
uz i niz stepenice
sve dok ti
obrazi ne porumene
Jer mi kad štipamo
volimo da nam je
toplo za prste
SRETNO!
Nakon nekog vremena
svi postajemo nalik jedni drugima
bezizražajni poput golih zidova
Gledamo se, pratimo
tko će smoći dovoljno snage
i otići
Nije bitno gdje
važan je odlazak
Skupljanje stvari,
ritualno čestitanje
Sretno ti sutra
među novim zidovima
Nadamo se da će te gušiti
jače nego naši nas
KAD KORAK PREĐE U PLES
Miješam bol i euforiju
Život je lijep
Dok piješ iz teške čaše
otrov stvoren za tvoje usne
Nagnula sam i nekoliko puta
nagovijestila pucanje vrata
a onda otišla na mjesec dana
na skijanje
Vratila sam se slomljene noge
umotala je u dolčevitu
i otrčala stazom
do starog konjušara
Vitlao je konopima
koji nikada nijednu životinju nisu dotaknuli
i šapnuo svoje upozorenje:
„Pazi da ti, kad korak pređe u ples,
ne popusti koljeno!“
ČOVJEK S TISUĆU RUKU
Gazi medvjed
kroz snijeg
iza njega ostaju
tragovi stopala
Leti ptica
kroz oluju
u kljunu nosi
kruha, vode
Pliva riba
uzvodno
vratit će se
s još dvije
Bio medvjed, riba, ptica
on je čovjek s tisuću ruku
ispod svih tih lica
TI SI…?
Daj da pogodim tvoje ime
jer sve drugo o tebi već znam
Zaključila sam to gledajući
kako poništavaš tramvajsku kartu
Kao da se otvorio tvoj dosje
iz kojeg su popadale fotografije,
bitne priče, veliki snovi i
sitni propusti
Dok si pospremio kartu u džep
poznavali smo se već šesnaest godina
i kao tvoja bliska prijateljica
želim ti reći kako lijepo ime nosiš
i veselim se sljedećem susretu
DOVIĐENJA
Tvoj kaput nije moj
tvoja bolest je samo tvoja
i neću hraniti tvoju mačku
ako doluta u moje dvorište
Ti i ja nismo slični
naše priče teku usporedno
gledamo se, ali ne pratim
tok kojim si zaplovio
Doviđenja, stari mornaru,
mirno ti bilo more
neka te odvede
što dalje od moje obale
MARIJA, PO BAKI, S MAMINE STRANE
Nosim to ime
da se svaki dan sjetim
dobrote jedne žene
koju sam naslijedila
Nosim to ime
s ponosom, danas,
premda sam mu, kad sam bila mlađa,
izostavljala „J“
Nosim to ime
i znači mi sve više
jer svakim danom
njoj sam bliže
Nosim to ime
no nekad se čini
da to ime nosi mene
Bez naših baka
kakve god bile,
sve bi mi bile
bezimene
Neke nove pjesme
ORLOVI
Pritisak u vratu
suhe usne
izgriženi nokti
plitak dah
noga u vratima
ustajao zrak
bol u pleksusu
ledene jagodice
začepljena nozdrva
neutaživa glad
nemirne misli
nepotrebne misli
besciljne misli
vraćaju se
kruže
kao gladni orlovi
žele se nasititi
moje vedrine
Pa im je pružam
zauzvrat tražim odgovore
što je to što
stišće vrat
ledi prste
koči govor
Orlovi i dalje kruže
i kružit će
nemaju dar govora
ali kako samo lete…
OVI, ONI
Obula sam
dvije različite cipele
ne bi li zadovoljila ukuse
i ovih i onih
Kao da ovi ili oni
trljaju mast
u moja bolna stopala
koje su te iste cipele izudarale
Kao da ovi ili oni
umiruju živce koji
prenose impuls
iz mog mozga u udove
Ma da bar ovi ili oni
jesu u mojim cipelama
pa da mi kažu kako im je
kada ugazim u govno
KROŠNJE SU TE IMALE
Danas sam pogledala u lijevo
i pomislila na tebe
Tamo su bile neke krošnje
zrak, vrhovi nebodera
puna sušila, nijedna ptica
prazni balkoni.
Prizor svakodnevan,
ali imao je tebe.
Krošnje su se gibale na vjetru
ples nepretenciozan,
očaravajuć.
Krošnje su te imale.
DUBOKO
Nekoliko dana
tražila sam svoj odraz u ogledalu
i pitala se
kako prepoznati onu koju nikad nisam vidjela
Čula sam da ima kovrčavu kosu
velike oči
smijeh glasan
potrebno ga je korigirati
ne previše, ali
„Smanji doživljaj“
Kada rastegnem usne
mislim se dal ću ga naći
ali iz usta ispadaju
zubi, sami od sebe
načeti
i progutana, neprobavljena
kosa
uzalud si se češljala
čupala, plela
jer ona nanovo raste
i guši te svojim kovrčavim rukama
zadnje što ćeš vidjeti
bit će kovrčavi prsti
duboko u vlastitom grlu
dobar ti tek
neimenovana djevojko
SVE TVOJE DJEVOJKE SU LIJEPE
I možda se tu nema puno za reći
ali uvijek će biti novo lijepo lice
iza tanjura
spremno za fotografiju
Pitam se gdje li ih samo čuvaš
fotografije, ne djevojke
i kako razlikuješ ovu od prethodne
i sljedeće
Kako biraš
po tome što
vole jesti
ići zubaru
zabacivati kosu
puniti mobitel dovoljno dugo i često da se nikad ne dogodi da ostane bez baterije
kada treba opaliti zajedničku sliku
Pitam se gdje čuvaš moju
i kako se ona slika
stražnjice
uklapa
među ova lijepa lica.
nešto friško
DA IMAM GLASA
Da imam glasa
vrisnula bih za svoju majku
jer je dala više no što je imala
Od svoje osušene kože
zamijesila je kruh
i stavila ga na trpezu
A mi smo gladni i žedni,
halapljivi i prljavi
zagrizli duboko
dok krv nije potekla.
Odlučila je ne plakati
da nam ne ometa tek
i obrisala nam obraze
svojom čistom haljinom / novom pregačom
Otišli smo od stola i
ostavili tanjure
„Hvala“ nije čula
pa je i to sama rekla.
U zadnjih 5 dana
bila je jedna dobra vijest – ali ta se nije ticala mene
i 4 loše koje su jedna po jedna pokucale na moja vrata,
ušle u stan, prilegle na kauč da malo odmore, a onda si
skuhale ručak i dobro se najele
Nisam propustila zahvaliti im što su pokucale.
Kad jednom kroz stih opišeš svoju patnju,
pomisliš da je oh tako poetično patiti
i da će iz te patnje niknuti makar jedna
osrednje debela i ispodprosječno prihvaćena
zbirka pjesama.
Kao da je poanta života trofej, kao da je čestitka
otkupnina tvoje žive rane.
Ali pišeš patnju i dalje i veseliš se svakoj
novoj
dobroj
kemijski
GLUHE SMO
Grizem nokte da ti ne bi njima
izgrebala lice
Nisam čula hvala
za to moje dobro djelo
Kao što to nijedna žena u mojoj lozi
nije čula
Gluhe smo, mora da smo gluhe
ili hvale ne zaslužujemo
Jer što je život dati, nego posao
majke, kćeri, sestre,
svake nepoznate žene na cesti.